Podgorske priče

Generacijama prenošene s koljena na koljeno, podgorske priče zabavljale su mještane i plašile malu djecu. Njeni junaci stanuju u tami špilja i jama, skrivenim planinskim izvorima i ponikvama. Vile, hajduci i razbojnici bili su omiljena tema večernjih okupljanja. Podgorske priče u sebi sadrže svu posebnost, izvornost i mudrost podgorskog čovjeka. Priče i legende često su svoju inspiraciju nalazile i vukle iz prirode, iz mora, iz tajanstvene planine Biokovo. Na njegovim vrletima pronađena je i endemska vrsta školjke nazvana Medora, koja je bila glavno nadahnuće za naziv hotelskog brenda i hotela Medora Auri.

Priča o biokovskim vilama

Legenda kaže kako su u davna vremena ljudi poštovali prirodu i živjeli u skladu s njom i njezinim zakonima, prinosili žrtve hrane bogovima prirode u želji da im usjevi što bolje rode. Vjeruje se kako su im vile pomogle u polju, hranile stoku, a svojim zvonkim smijehom i pjesmom tjerale zle duhove. Međutim, dogodilo se da je ćudljiva priroda čovjeka iznevjerila vile, pastiri su odbacili svirale, pjesma je stala, a zapucale puške i ljudi zaratiše među sobom. Zbog toga su se vile povukle i ušle u priče i legende. Prema nekima, vile još uvijek obitavaju skrivene u planinskim vrletima Biokova, Velebita, Mosora, Brista i Omiške klisure. Lutaju planinama i pjesmama opčinjavaju ljude. I danas vile čuvaju prirodu, ali ih je sve manje, jer ljudi ne vjeruju u njh i sve više urbaniziraju prirodne površine, šume, livade i planine. Međutim, kako je Biokovo zaštićeni park prirode od 1981.g. poneki vjeruju da se vile tamo mogu susresti, posebno u tihi ljetni suton kada sunce baca grimizni odsjaja na pučinu.

Priče o podgorskim pastirima

Stočarstvo je bilo jedno od najvažnijih grana gospodarstva u Podgori sve do 70-ih godina 20. stoljeća.

Podgorski pastiri provodili bi po deset mjeseci godišnje sa stokom na rijetkim biokovskim pašnjacima, jer stoka je bila važna za preživljavanje, osiguravala je vunu za odjeću, mlijeko, maslac i sir za prehranu. Danas se na području Podglogovik na Biokovu, mogu još uvijek vidjeti objekti tradicionalnog graditeljstva iz razdoblja kada je stočarsko stanovništvo imalo svoje privremene nastambe korištene u sezonama ispaše. Uz kamene kućice, mogu se vidjeti i suhozidi koji se terasasto spuštaju prema moru i omeđuju nasade maslina, loza, limuna, naranči, mandarina, badema, oraha, smokava i rogača.

Priča o podgorskim ledarima

Zvuči pomalo neobično, da se na mediteranskom podneblju, kojem Podgora pripada, početkom 20-og stoljeća razvila nova gospodarska grana: ledarstvo. Naime, početkom razvoja turizma, razvijala se i turistička ponuda, pa je prve hotelske pansione i restorane trebalo opskrbiti s ledom, a u to vrijeme još nije bilo električne energije i hladnjaka. I upravo zbog takve potražnje razvila se i ponuda leda, kojeg je srećom bilo na planini Biokovo, na nadmorskoj visini preko 1300 metara, u dubokim jamama i ponorima vječno okovanim ledom. To je bio prilično opasan poduhvat koji je prije svega uključivao snagu, brzinu i snalažljivost, jer led se brzo topio, a magarci, na kojima se led prenosio, znali su biti ćudljive naravi.

Priča o sv. Vicencu

Sveti Vicenco je svetac zaštitnik mjesta Podgore. O njegovom životu nisu poznate pojedinosti, osim da je bio rimski vojnik i da je radije položio život nego izdao svoju savjest, karakter i vjernost Kristu Spasitelju. Priča počinje 1790. g. kada je papa Pio VI poklonio kosti sv. Vicenca makarskom kanoniku Ivanu Josipu Pavloviću. Nakon njegove smrti, brat kanonik don Grgur Pavlović dalje daruje kosti svom kolegi don Lovri Pavlinoviću u Podgoru, u crkvu Svih svetih. To se dogodilo 1831. g. i otada je to posljednje počivalište sv. Vicenca.

Mještani Podgore, ubrzo nakon toga, prihvatili su sveca kao svog zaštitnika i počeli održavati vjerska slavlja na dan sveca, svake prve nedjelje poslije blagdana Velike Gospe. Uskoro su počeli dolaziti i hodočasnici iz Primorja, zabiokovske zagore i Hercegovine, i svetkovina je postajala veća. Od 1900. godine, biskup Nakić određuje da ubuduće „proštenje“ sv. Vicenca traje tri dana, a običaj je sačuvan do danas. Danas je crkva Svih svetih, kako kulturno tako i povijesno, najvrednija crkva u Podgori, a jedna je i od najmonumentalnijih kasnobaroknih crkava u Dalmaciji.

Narodna nošnja Podgore

Narodna nošnja Podgore

Svaka je podgorska žena imala jednu nošnju za svaki dan i drugu za svetkovine. Usprkos siromaštvu, podgorske su žene imale skupocjeni nakit od zlata i koralja, što je bio jedan od načina štednje za najteže dane, ratne ili prirodne nepogode jer se nakit lako i brzo ponese u slučaju potrebe. Sama nošnja bila je slojevita, tako da se mogla prilagoditi raznim prigodama i dobu. I muškarci i žene na nogama su nosili kožne opanke, jedne za hladnije vjetrovito vrijeme i jedne za ljetne mjesece.

Prolaz sreće

prolaz sriće u podgori

Do potresa 1962. godine, na predjelu Sutikla, preko ceste se protezao stjenoviti luk prekriven zemljom i stablima, kojeg su mještani prozvali „Prolaz sriće“. Nažalost, taj omiljeni i prepoznatljivi simbol Podgore urušen je u potresu, ali je ostala ista „sretna cesta“ koja je vodila ispod njega i kojom se i danas može proći i „ubrati“ koji komadić sreće. Na starim fotografijama Podgore može se vidjeti kako je izgledao taj prolaz i uvjeriti se o toj jedinstvenoj prirodnoj konfiguraciji koja je inspirirala njegovu legendu.

Na Prolaz sreće i sretnu cestu nadovezuje se i antički nadgrobni spomenik, stella, nađen u Podgori, vremenom prilično devastiran, koji prikazuje rimski bračni par i na kojemu se još vidi napisano muškarčevo ime: Felex, što u prijevodu na hrvatski znači Srećko.

Batoševo guvno 

batuševo guvno

Prije potresa 1962. godine i prije preseljenja stanovništva Podgore u priobalni pojas, postojao je običaj da se nakon napornog težačkog dana u polju ili na moru u poslijepodnevnim satima ljudi okupljaju na guvnu i prepričavalju aktualne događaje. Guvno je u narodu uvriježen naziv za prostor koji se nalazio manje-više u svim selima Dalmacije i Imotske krajine. To je središnji dio sela, okruglog je oblika, ozidan i popločan kamenom. Mještani bi sjedili ukrug i uz priču često se zapjevala i ganga, mladost je plesala, djeca skakutala, a stariji donosili važne odluke za selo. Svako je selo imalo barem jedno ili više guvna, ovisno o veličini sela i broju stanovnika. Najvažnije okupljalište za cijelu Podgoru, sve do potresa, bilo je Batoševo guvno ili samo Guvno, mala zaravan s kamenim klupama i fontanom u sridi sela s koje se pruža veličanstven pogled na morsku pučinu. 

Legenda o Tekli

Prema legendi, Tekla je bila djevojka koja je umrla na jedrenjaku, a njezin tužni otac nije tijelo svoje jedinice želio baciti u more, prema mornarskom običaju. Ploveći u blizini Podgore, ugledao je istureni rt koji ga je vizurom podsjetio na brod, a čempresi na njemu izgledali su mu kao jarboli. Odlučio je da to mjesto bude vječni počinak njegove kćeri i grob sv. Tekle smatra se prvim grobom na tom rtu, prozvanom po njenom imenu, rt sv. Tekle.

Izvori vode

podgora obiluje izvorima pitke vode

Podgora obiluje izvorima vode koja je bistra, hladna i izvrsne kakvoće za piće. Nije poznat točan broj izvora i potoka na području Podgore, ali se zna da su oni u prvoj polovici 20 st. pokretali čak 24 vodenice. Po nekim izvorima, Podgora je imala više od 77 izvora vode. Izvor vode Smokvica i Kržanići jedni su u nizu česmi, odnosno izvora javne vode u Podgori, izgrađeni 1898. godine, a restaurirani 2015. godine.

Priča o bakrenim novčićima

Mnogo je podsjetnika na Mletačku vladavinu u Dalmaciji, među kojima prednjače bakreni novčići s natpisom Dalma et Alba (korišteni za Dalmaciju i Albaniju). Kovala ga je u 17. i 18. stoljeću Venecija za područje Dalmacije i današnje Boke Kotorske. Kovanice od jednog i dva solda (gazzetta) i danas se mogu pronaći prilikom kopanja zemlje ili renoviranja kuća. Naziv soldi uvriježio se u narodu do današnjih dana kao lokalni naziv za novac. 

Razlog zašto je i danas moguće pronaći takav novčić u zemlji leži u vjerovanju, koje se sačuvalo sve do polovine 20. st., a koje kaže da će kuća koja se gradi biti dugovječna, a ukućani sretni ako se u zemlju ispod praga zakopa nekoliko bakrenih novčića. Zahvaljujući tome običaju mnogi su venecijanski soldi i gazete sačuvani do danas.

Rekonstrukcija postojećeg hotela i izgradnja dodatnih sadržaja